Konačno
Primijetih ja, a bome i vi, da više baš i ne pišem blog. Šta ja znam zašto, prošlo me valjda. imala sam 16-17 kad sam počela, stigla me dvadeseta pred koji mjesec. Prikrala se, tako reći
S nekim stvarima i ljudima se oprostila i krenula dalje, s nekima pomirila. Ne bi čovjek povjerovao, al Bubi i ja ponovno razgovaramo. Ono iz prošlosti pokušavamo ne spominjat. Nek zrcalo ostane razbijeno na onoj stazi, na ovoj nam ne treba. Nije ko prije, al bože moj. Nov početak, nov odnos, vidjet ćemo.
Oprostila se s gimnazijicom i krenula put faxa, i eto već prođe i prva godina
Prilično uspješno završena, usprkos lovljenju rokova zeznutih zbog blokade faxa.
Dobro čitate, ja sam na Filozofskom
Sudjelovala sam u blokadi, borila se za ono u što vjerujem, pomagala gdje sam stigla, i redarila, i svejedno položila sve ispite u roku i to s jebeno dobrim ocjenama
O blokadi, ciljevima i željama sad neću tu trkeljat. Kog je zanimalo - zna već. Kog zanima, a ne zna - informiraj se:
SlobFil
Ovim putem još jednom želim izraziti žaljenje i sućut svima koji su poznavali poginule u onom nesretnom vlaku. Ja sama sam poznavala Petru 4 godine...
Za tebe Petrice, par sklepanih stihova...
Zadnja postaja
Koliko velika suza može biti?
Koliko suza duša može liti?
Koliko tvojih otkucaja ja mogu osjetiti?
Ostala si u onom vlaku,
Daleko od svih.
Zadnje misli ti ne želim nagađati,
Vjerojatno je bilo prebrzo da išta pomisliš…
Tres, bum, udarac i svjetlo/mrak.
Sve one priče da ti se kad umireš život odvrti pred očima?
Puste tlapnje, vjerojatno.
Kao i tvoja zadnja misao: mrak.
(Zadnja je postaja.)
Ako si ti ostala
Na tračnicama Smrti,
Tvoje srce nije.
Ja ga osjećam.
_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_-_
A kad sam već spomenula nove početke i puštanje prošlosti - mislim da sam neki dan vidjela bivšeg, the bivšeg. Igora. Taman sam se okrenula da vidim jel to zbilja bio on, kad shvatih da držim nešto bolje u ruci. Andrej
(sretna )
ernm hm hm naziv posta... a eto novosti
Eh pa čini se da je prošlo dosta vremena i dosta događaja da bih mogla konačno neki pošteni post napisati. Čisto ko svoj ispušni ventil, naravno, ko i uvijek…
Srednju (svoju milu jezičnu gimnaziju) sam završila, maturirala s 5.0 (što ni ja nisam mogla vjerovati). Za prijemni za fax sam učila onak zadnja 2 dana prije prijemnog i to samo hrvatski pravopis. Heh, pa nitko normalan neće učit valjda opću kulturu hehe – koju btw tak i tak nisam neš naročito znala. S obzirom na moj poprilično visok rezultat na prijemnom, zaključujem jedino da sam rasturila hrvatski pravopis i IQ test
I tako…upala ja na Filozofski
Sad u iščekivanju početka faxa, malo uživam.
Radila sam neko vrijeme, zaključak: ja znam stvari koje žene ne bi trebale znati, što ni dečko koji je radio s nama tamo nije znao XD Što je i koja je razlika između filca, prigušivača zvuka i odbojnika za vrata? Zašto je ova krepica Economy? Je li ovo Havana ili traka za pakiranje? Koje sve vrste vješalica postoje, i ne pritom ne mislim na one na koje vješate odjeću u ormar, nego one «kukice» koje obično imate u kupaonici… Je li ovo folija 20 m, folija za zaštitu, folija za zaštitu od bojanja?
Da ne spominjem simpatičnog šefa, zatim glavnu tužibabu u firmi, skladište koje smo polijepili od vrha do dna, i sve ostale lude, simpa radnike (pozdrav mojim kolegama/icama i dečkima u susjednom skladištu )…
Ovih dana bi mi plaća trebala sjest na račun, weee trošit ćemo novceeeee
Propali planovi da ćemo skupit nekadašnje društvo naših cura i skupa na more. I činjenica da je Bubi s mojim bivšim je isto nekako poremetila taj plan jel...
Tako da smo na kraju se best frendica i ja se pokupile fino same na more, u jedan kamp, imale fenomenalnu ekipu tamo (Slavonci su luuudi), pa je bilo zgodnih konobara…
Par dana smo provele i kod frendice u blizini Zadra, i tamo me spletom okolnosti napio njen stariji buraz i to spiskao 200 kn na tu misiju
Idući dan ulazi on u našu sobu i vidjevši me kak sam mrtva, kaže: "Di si, borac??? "
Al izgleda da ga je malo mučila grižnja savjesti ipak, pa je ostatak dana skakao oko mene kako da mi olakša muke.
P.S. mutavo dijete si je vjerojatno otrovalo želudac…
Back home jednu večer ekipa i ja kupili vino i Colu, sad ćemo mi na bambus. Nakon žestica na kojima sam zadnje vrijeme bila, rekoh vraćam se korijenima.
P.P.S. mutavo dijete si je opet otrovalo želudac…
Tolko o tome.
Iz nekog razloga, cuga mi sad više i nije baš tak privlačna lol
(majčica skače od sreće )
Josip i ja smo prekinuli prije par mjeseci, nakon 2 mj veze.
Neno i ja smo zaključili da nam skupa jednostavno ne ide, i da smo puno bolji ko frendovi, tako da smo sada frendovi.
Ali u principu, mislim da nikog više nego mene ne nervira ta činjenica, da od prekida s Igorom mi nijedna veza nije uspjela.
Je li mi bilo prerano, ili možda to nisu bili pravi dečki za mene, ili moje nepovjerenje i nemogućnost da se pošteno opustim u novoj vezi…sve to je moglo igrat ulogu. Ne znam, ali jednostavno nije išlo.
Neki dan sam pogledom na kalendar zaključila da je prošlo 10 mjeseci od tog prekida. Ta spoznaja me čak ispunila nekim olakšanjem. Onak, dosta vremena je već prošlo, dakle. A ja se sjećam da sam na početku rekla da će mi trebat minimalno godinu dana da ga prebolim. Moram priznat da mi JE bolje. Što od vremena, što od mog truda, što od gluposti koje je on izveo, ali BOLJE mi je.
Čula sam i da su on i Bubi prekinuli, i da ona već ima nekog novog tipa s kojim je užasno sretna. Hm, ovaj, super, cura prvo odbaci prijateljstvo od 11 godina radi njega, da bi ga sad ful lako zamijenila s nekim novim tipom…? Ne znam šta da mislim, stvarno ko da ja njoj nisam baš nešto značila tih 11 godina. Čovjek bi pomislio da je bar ovaj moj bivši tolko neš super vrijedan kad radi njega odbacuje 11 godina, al više nije s njim, ima novog. Wtf…
Da sad malo skočim na drugu temu, već sam isplanirala šta ću s plaćom, ali prije nego je uopće stigla, nisam mogla ne kupit tu knjigu kad je stigla
Riječ je o "Praskozorju", 4.dio "Sumraka". Znate ono, "Sumrak", "Mladi mjesec", "Pomrčina"… od Stephanie Meyer.
«And so the lion fell in love with the lamb…»
I trenutno ju oduševljeno čitam.
Books are my passion…
Za kraj da još spomenem sljedeće. Ne znam čime i kako me osvojio, ali znam da razmišljam o njemu zadnjih par dana, što je i meni samoj novost. I on je pokazao nešto prema meni, sad samo treba vidjeti kako će to dalje ići… Ja samo znam kamo moje misle idu, a trenutno idu prema njemu…
EDIT: kao i obično, moj smisao za idealiziranje se pokazao (ima li još netko dojam da sluša pokvarenu ploču iznova ii znova? )
Ništa od te priče uglavnom. Ja imam za reć samo 2 stvari: ti si nezrelo dijete eto što si, koje se, citiram "nije spremno vezat", i druga stvar: jebeš život bez ljubavi... eto razmisli o tome...
Moj život ne bi bio moj život da se uvijek nešto ne zbiva. Bilo dobro ili loše, al bar se nešto uvijek zbiva It`s a goddamn soap-opera, that`s what it is
I`m tired of the things we do
wanna try something new
wanna find someone like you...
wanna find love...
"Far Away"
This time, This place
Misused, Mistakes
Too long, Too late
Who was I to make you wait
Just one chance
Just one breath
Just in case there's just one left
'Cause you know,
you know, you know
[CHORUS]
That I love you
I have loved you all along
And I miss you
Been far away for far too long
I keep dreaming you'll be with me
and you'll never go
Stop breathing if
I don't see you anymore
On my knees, I'll ask
Last chance for one last dance
'Cause with you, I'd withstand
All of hell to hold your hand
I'd give it all
I'd give for us
Give anything but I won't give up
'Cause you know,
you know, you know
[CHORUS]
So far away
Been far away for far too long
So far away
Been far away for far too long
But you know, you know, you know
I wanted
I wanted you to stay
'Cause I needed
I need to hear you say
That I love you
I have loved you all along
And I forgive you
For being away for far too long
So keep breathing
'Cause I'm not leaving you anymore
Believe it
Hold on to me and, never let me go
Keep breathing
'Cause I'm not leaving you anymore
Believe it
Hold on to me and, never let me go
Keep breathing
Hold on to me and, never let me go
Keep breathing
Hold on to me and, never let me go
"L" as in lose
Ja tebi nemam srca reći da si izgubio kćer.
Ali jesi.
(svi ponekad gubimo, zar ne?)
Friends forever? bwuahahaha
Kako zanimljiv rasplet : moj bivši (još nažalost nepreboljeni) dečko
&
MOJA NAJBOLJA PRIJATELJICA
(a nije Ive, samo da naglasim)
It`s always the first day of my life...
Još uvijek se osjećam kao da je svaki dan prvi dan mog života. Uvijek iznova i iznova.
Kao da svaki dan uvijek počinjem iznova živjeti, iznova učiti.
I konstantno radim iste greške. Hoću li ikad barem išta naučiti iz njih? Ili ću ih svaki put samo ponavljati?
Ako svaki put započinjemo iznova, to znači da nemamo iskustva iz prethodnog puta kada smo pokušali…
Prema tome: Da, mi, budale, uvijek se ponavljamo, uvijek iste greške… Drugi ljudi, druge okolnosti, no uvijek ista greška i iste posljedice…
I ne napravimo to namjerno, no ipak opravdava li to naše postupke?
Bojim se da ne…
Možemo poslije govoriti "Žao mi je" koliko god hoćemo, kao da itko sluša. A taj ITKO se pritom kupa u svojoj vlastitoj boli, odmahuje rukom govoreći "Nije me briga".
I apsolutno je u pravu u svoj svojoj ljutnji.
Teško se takvi odnosi ikad zaliječe.
Nikakvi flasteri tu ne pomažu. Nikakvi zavoji…
Sjećanje je uvijek vječni podsjetnik na bol koliko god zavoja namotali i flastera stavili.
Pozdrav, idi kamo hoćeš, misli što hoćeš… I ne tražim vrijeme natrag.
Nisam rekla "Oprosti" jer ga nemam prava reći, samo jedno glupo koje visi u zraku "Žao mi je"…
Nisam voljela ovaj put, bio mi je drag, no nisam voljela.
Možda moje srce još ne može pustiti nekoga tko je davno otišao…
Bojim se pitanja "Koliko će dugo ovo srce još boljeti i voljeti Njega?"
Stavljam flaster na flaster no krv još uvijek izbija van…how foolish…
samo reci ne XD
U pm.
u pm, u pm, u pm...
ok, šta sad dalje da napišem?
aha.
dammit.
dammit, dammit, dammit...
dalje?
zašto... si... ja... time... razbijam... glavu...?
mah, imam ja više odgovora koji sežu od moje čiste gluposti i neinteligencije do " ja naprosto nemam sreće".
i opet, ne znam šta da vam kažem.
a ni samoj sebi, bome... moj život uvijek pođe u nekom takvom neočekivanom smjeru i dok ja skužim gdje smo - već je prekasno za povratak....
bilo bi pametnije neke stvari izbacit iz glave, ko malom djetetu reć: "Neee, pusti to, to je bekino!"
a kad meni to nije bekino nimalo već naprotiv
evo ga, opet se primam za glavu i masiram sljepoočnice... ne znam šta napravit...
EDIT:
Neću razbijat glavu time, ne više. Pustit ću to, zanemariti, zanijekati, pobiti u sebi... To više nije BITNO. Dajem drugu šansu. Možda uspije, možda ne. Pokušat ću opet pronaći to nešto što vidjeh. Tko zna što možda pronađem... ?
u noćnim satima umjesto da uči... :)
U današnjoj predstavi vam prikazujemo:
život i očaj maturanta dok uči za maturu
Još pogotovo ak je dovoljno blesav da ne počne učit po malo i na vrijeme
Misli: a neeeeeeeeeeeeeeeda mi seeeeeeeeeee
dead
umorna
rezignirana
trebam katarzu xd
i novi mozak
i nove oči
ima tko još prazne memorije za mene???
Posljednji pozdrav
R.I.P.
Danas je sprovod...
Umro je zbog hrpe kretena.
Počivaj u miru, prijatelju... Nisi zaslužio to što ti se dogodilo...
Sell your senses, boys and girls, it makes life worth living...
Jednom sam kroz plač čula frendicu kako mi govori: "Čovječe, lijepa si i kad plačeš…"
Je, kak da ne….
Onda sam sad fakat ljepotica i pol s obzirom na moje velike, natečene, crvene i suzne oči.
Jesam li ja fakat pre-jebeno-osjetljiva za ovaj svijet???
Ili su drugi oko mene jednostavno već otupili, oguglali na sve oko njih kako bi to lakše podnijeli?
Vrijedi li prodati svoja osjetila, prestati biti JA samo zato da se lakše živi u ovakvom svijetu…?
Ponekad želim i ja biti tupa - da ne primjećujem, ne vidim, ne čujem, ne shvaćam….
Šta bi bilo loše u tome?
S toliko stvari se trebam nositi da mi ih dođe previše…
Pa ako prodam svoja osjetila, neću više sve to uzimati k srcu niti će me biti briga.
Ali prodati svoja osjetila, znači li to i izgubiti dio sebe?
I zašto zadnje vrijeme svi vide samo nešto loše na meni? Zar sam toliko strašna osoba da ništa dobrog, ništa vrijedno nema u meni?
Starci će mi uvijek zapovijedati svoje i derat se i prijetit, kolko god ja godina imala, 5 ili 19 nema nikakve razlike za njih; nikad me neće prihvatit takvu kakva jesam, nisam kao oni, ali oni će svejedno uvijek pokušavati postići da budem poput njih, ja to ne mogu niti želim biti.
Uvijek ću se osjećati kao autsajder, tako je uvijek bilo, i strah me faxa, da će i tamo tako biti.
S frendicom ću se nastavit udaljavat jer ona sve više pokazuje da ju nije briga za naš odnos, da nema poštovanja prema meni – vidim iz njenog ponašanja…. Moja volja da popravimo to što je loše svaki put nailazi na zid. Moja volja da popravimo loše nije dovoljna, treba tu kao faktor i njena volja biti, a toga uvijek nedostaje.
Mislim da sam konačno donijela odluku. Odbacit ću jedan dio sebe, kolko god mi to teško bilo –odbacit ću onaj dio koji ispunjava ona. Još malo je do kraja srednje, još tolko ćemo nekak izdržat kakva god situacija bila, i maturalnu, a onda nakon toga ako ona nastavi ovak da ju bude briga više ju neću sprječavat, ni molit, neću… bit će kako god ona bude htjela. Meni je snage ponestalo. Borim se s ovim 4 godine, i svaki put me uvjeravaš da nije istina, ali tvoja ponašanje pokazuje drukčije.
Uskoro odlazim na put, u stranu zemlju, među strane ljude, strani jezik, gdje ću provesti kraće vrijeme i gdje neće biti nikog mog. I to je zastrašujuće samo po sebi.
Još jedna od stvari koje su mi na umu je naravno kraj srednje, završavanje svega u školi na vrijeme prije mog puta; novi dečko koji se pojavio u mom životu; duhovi prošlosti kojih se pokušavam riješiti…
U našem umu ima previše toga u ovoj dobi da bi se mogli bez stresa nositi s tim, i ponekad se izgubi nit i malo se čovjek izgubi… Ponekad trebam malo mira i odmora od svega toga, pa makar poslušat neku pjesmu koja će me smirit, zašto mi oduzimate onda i to?!
Trebam i određene ljude oko sebe, no zadnje vrijeme i oni odlaze (ne ubrajam u ovo poznanike i poznanice, to je kategorija za sebe). Nije vas puno preostalo, sad još i ona frendica odlazi. Pokušat ću tvoj odlazak prihvatiti, mada ne mogu reć da mi je drago.
Ona, ako vidi ovaj post uopće, će se začuditi kad pročita, i pokušat me ponovno razuvjerit, i uvjerit u svoju odanost. Iznenadit će je spoznaja da njeno ponašanje primjećujem puno bolje od nje, i vidim već neko vrijeme da se ovo sprema.
Večeras sam malo izgubila se, završila u suzama, i pišem ovaj post naprosto u nadi da ću uspjeti vratit svoju nit, da ću kroz pisanje i sama shvatiti neke stvari i donijeti neke odluke.
Nekoliko stihova za dečka, ti ćeš shvatiti već šta oni predstavljaju:
"Oči tvoje boje nade zaspati mi ne daju..."
"Šalji mi tajnu, tiho tiho,
čežnja nek je prati
jer osim mene,
nitko nitko neće da je shvati…"
Hvala, maleni, što si bio tamo gdje si bio onu noć kad smo se upoznali,
i hvala na Child in time…
"Stakleno doba" iliti "We`re all made of glass"
Posvećeno Joeyju u nadi da će shvatiti da svi imaju neki dio napravljen od stakla... i da je moguće voljeti ljude bez obzira na te staklene dijelove
- Isprva je bilo "Tiho doba" o tome kako su se ljudi sporazumijevali prije nego su izumili riječi. Potom je došlo "stakleno doba" i sve se promijenilo….-
Tijekom staklenog doba svi su vjerovali da je neki dio njih iznimno krhak. Za jedne je to bila ruka, za druge bedrena kost, a treći su pak vjerovali da su im nosovi napravljeni od stakla. Stakleno je doba slijedilo nakon kamenog doba, kao evolucijski korektiv, unijevši u ljudske odnose novi pojam krhkosti što je poticala empatiju. To je razdoblje u povijesti ljubavi trajalo razmjerno kratko – otprilike jedno stoljeće – dok doktor po imenu Ignacio da Silva nije smislio terapiju: rekao bi ljudima da legnu na kauč i onda ih okrepljujuće zveknuo u problematični dio tijela, dokazujući im kako stvari stoje.
Anatomska iluzija što se doimala tako stvarnom polako je iščeznula i – kao sve što više ne trebamo, ali čega se ne možemo odreći – postala zastarjelim ostatkom. No s vremena na vrijeme, iz katkad neobjašnjivih razloga, opet se pojavljuje, naznačujući da stakleno doba, kao ni tiho doba, nikad nije posve završilo.
Uzmimo, primjerice, onog muškarca što hoda ulicom. Ne biste ga nužno zapazili, nije vrsta čovjeka kojeg zapažamo; svojom odjećom i vladanjem pokazuje da ne želi biti izdvojen iz gomile. I sam bi vam potvrdio da ga uglavnom ne primjećuju- ništa ne nosi. Bar izgleda da ništa ne nosi, čak ni kišobran, iako se čini da će kišiti, ni aktovku, iako je doba povratka s posla, i oko njega, pognuti na vjetru, ljudi se vraćaju svojim toplim domovima na gradskoj periferiji, u kojima se njihova djeca za kuhinjskim stolom naginju nad domaću zadaću, dok se miris večere širi zrakom. A tu je vjerojatno i pas, jer u takvim kućama uvijek postoji i pas.
Jedne noći, dok je spomenuti muškarac još bio mlad, odlučio je otići na tulum. Ondje je sreo djevojku s kojom je išao u razred od osnovne škole, djevojku u koju je uvijek bio pomalo zaljubljen, iako je znao da ga ona uopće ne primjećuje. Imala je najljepše ime koje je ikad čuo: Alma. Kad ga je vidjela kako stoji kraj vrata, lice joj se ozarilo i prešla je drugi kraj sobe kako bi s njim porazgovarala. Nije mogao vjerovati.
Prošlo je sat-dva. Razgovor je očito bio zanimljiv, jer mu je Alma odjednom rekla neka zažmiri. I zatim ga poljubila.
Njezin je poljubac bio pitanje na koje je cijeli život htio tražiti odgovor.
Osjetio je kako mu tijelo drhti. Bojao se da će izgubiti mišićnu kontrolu.
Kod drugih je ljudi bilo drukčije, njemu to nije išlo lako, jer je vjerovao – i to otkako je bio svjestan sebe – da je dio njega napravljen od stakla. Zamislio je što bi bilo da napravi pogrešan pokret, padne i razbije se pred njom.
Odmaknuo se, iako to nije htio. Nasmiješio se, gledajući u Almina stopala, nadajući se da će ga shvatiti. Razgovarali su satima.
Te je noći otišao kući sav sretan. Nije mogao spavati od silnog uzbuđenja pri pomisli da sutradan treba ići s Almom u kino. Sutradan navečer došao je po nju i dao joj buket žutih sunovrata. U kinu se borio protiv opasnosti sjedenja. I pobijedio ih! Cijeli je film gledao naginjući se unaprijed, tako da mu je težina bila pretežno na unutarnjoj strani bedara, a ne na dijelu načinjenom od stakla. Ako je Alma to i primijetila, nije ništa rekla. Malo je pomaknuo koljeno, pa još malo, dok nije bilo prislonjeno uz njezino. Znojio se. Kad je film završio, nije imao pojma o čemu je u njemu bila riječ. Predložio joj je da prošeću parkom. Ovoga je puta sam zastao, zagrlio Almu i poljubio je. Kad su mu se koljena počela tresti i kad se zamislio kako leži među staklenim krhotinama, morao se boriti protiv poriva za odmicanjem. Prošao joj je prstima niz kralježnicu, preko tanke bluze i na tren je zaboravio u kakvoj je opasnosti, zahvalan za svijet koji svrhovito postavlja zapreke kako bismo ih mogli savladati, dok osjećamo da smo sve bliže, iako u dubini duše nikad ne možemo zaboraviti koliko su tužne nepremostive razlike što nas razdvajaju. U tren oka počeo se silovito tresti. Ščepao se za mišiće ne bi li se to zaustavilo. Alma je osjetila njegovo skanjivanje. Nagnula se unatrag i pogledala ga donekle povrijeđeno, a on samo što nije – ali nije – rekao dvije rečenice koje je htio reći godinama:
Dio mene načinjen je od stakla, i još, Volim te.